Zamisli život drugačiji od ovog

„Kao samoproglašeni mesija smatram da je glazba mnogo više od puke zabave“, rekao je jednom John Denver, poznat po country-pop hitovima Take Me Home, Country Roads i Annie’s Song. Nije to revolucionarno otkriće, znaju to svi koji su barem donekle „pali“ na šarm rocka, soula, bluesa, hip-hopa, reggaea, country glazbe... ili su možda podlegli opčinjavajućim impulsima moderne elektroničke dance supkulture, svejedno. Već je izvorni rock ‘n’ roll nastojao slušatelja uvesti u novi ekstatični svijet, u „obećanu zemlju“ poput one iz pjesme Chucka Berryja Promised Land. No, utopijske vizije kulminirale su u nevinoj zavodljivosti popularne glazbe 60-ih, pa će primjerice Brian Wilson u skladbi Beach Boysa Surf City, kako piše kritičar Nick Kent, nastojati kreirati „himnu beskrajnog slavlja“, odnosno „sveamerički srdačnu, suncem okupanu Valhalu“.

Omot singla grupe Film iz 1981.

Ondašnja domaća pop-glazba (od Crvenih koralja do Grupe 220) također je zagovarala neku vrstu tinejdžerske utopijske bezbrižnosti.

No, što je pop ako ne beskrajno slavlje i pokušaj održavanja utopijske fantazije? Predati se glazbi znači odbaciti sumorne tonove kojima smo okruženi „sada i ovdje“ i otploviti u idealnu zemlju vlastitih pravila. Christophe Den Tandt, profesor engleske i američke književnosti na Sveučilištu u Bruxellesu tvrdi da je „koncept utopije (u kontekstu rocka, op.a.) sažet u ideji preobrazbe svakodnevnog života i u prevladavanju otuđenja otvarajući perspektivu koja je utopijska u doslovnom značenju“. To je jedna od definicija utopije: „zamišljeni prostor, društvo koje je idealno, ali koje je, ne uspijevajući se dovoljno uklopiti u uvjete realnoga svijeta, predodređeno zauvijek ostati u stanju sna“. Stoga će John Lennon u vlastitu utopijskom pop-standardu Imagine pjevati o tome da mu svatko može prigovoriti da je sanjar, ali nije jedini – dio je mnoštva sanjara. Njegova inačica utopije prostor je „bez raja, bez pakla“, gdje je „tek nebo iznad nas“, to je ujedinjeno bratstvo ljudi povezanih žudnjom da „žive za danas“.

Omot albuma s Woodstock festivala / Slika preuzeta prema pravilima poštene uporabe. © Atlantic Records, 1970. Fotografija na omotu: © Magnum Photos, 1969. Snimio Burk Uzzle

Kako bi to trebalo izgledati? Za Beach Boyse i Chucka Berryja utopijski raj valja tražiti u Kaliforniji – no taj zamišljeni svijet ne mora imati posebno ime. Imagine je tek vrhunac estetike mira i ljubavi koja je začeta u San Franciscu 1967, a koja se potom – u okolnostima američkog angažmana u Vijetnamu, borbe za građanska prava i studentskih nemira u Europi – proširila diljem zapadnoga svijeta. Održan u ljeto 1969, festival Woodstock (puni naziv: Woodstock Music & Art Fair) promoviran je kao „tri dana mira i glazbe“, uz nastupe ondašnje prve garniture svjetskog rocka, i ta će kontrakulturna svetkovina ostati simbol naraštaja koji je naivno pomislio da će kolektivnom snagom volje i glazbenim inovacijama popraviti svijet. Ili, kao što će Joni Mitchell poslije sročiti u skladbi Woodstock, poželimo li dovoljno jako, bombardere bismo mogli „pretvoriti u leptire“.

Naizgled ironično, prve distopijske klice posijane su u jeku najvećeg hipijevskog zanosa, u mraku njujorških i detroitskih ulica. The Velvet Underground i The Stooges nisu zamišljali bolji svijet, oni su nemilosrdno propitivali onaj koji ih okružuje. Ako je psihodelična glazba strukturu pjesme učinila slobodnom i elastičnom u svojoj relaksiranosti, Lou Reed, Iggy Pop i MC5 slušatelja su pogađali bukom, bez okolišanja i dokumentaristički ogoljeno, potaknuti scenama iz urbane pustoši. Nije stoga čudno da je dolazak punka koncem 70-ih, te post-punka 80-ih, označio afirmaciju slične, antiutopijske, pesimistične i pragmatične filozofije prema kojoj je, u cilju postizanja društvenog progresa, nužno „ubiti hipijevski san“. A s njime i „rock-dinosaure“ iz 60-ih, smatrali su sastavi poput The Sex Pistolsa.

U tom kontekstu, zanimljivo je podsjetiti na dva velika imena čiji su početni opusi većim (Pink Floyd) ili manjim dijelom (David Bowie) ukorijenjeni u utopijskom hippie-idealizmu, da bi nešto poslije završili na ambicioznom distopijskom terenu. Inspiraciju su pritom crpili iz zajedničkih izvora, iz djela Georgea Orwella, pa će tako Bowie na pod­cijenjenom albumu Diamond Dogs (1974) snimiti ne baš doslovnu glazbenu adaptaciju Orwellova književnog distopijskog klasika 1984. Priču je smjestio u Grad gladi (Hunger City), bacivši pred zbunjenog slušatelja – kako je sam ustvrdio – još jedan naramak apokaliptičnih vizija. Nešto kasnije, u mitskoj pankerskoj 1977. Roger Waters i Pink Floyd potpisuju podjednako zlokoban LP Animals, izravno nadahnut Životinjskom farmom.

Utopijske ideje u posljednja se tri-četiri desetljeća reflektiraju u indie (nezavisnoj, independent) glazbi koja je u osnovi pokušaj dvostrukog odvajanja – u širem smislu od ružne svakodnevice, a u užem od štetnih utjecaja korporativne pop-glazbe. Konstruiran kao zasebni „ekosustav“ lišen financijskih pritisaka i strogih pravila, indie svijet zagovara veću kreativnu slobodu i brisanje granica između publike i izvođača, pa „autsajderi postaju insajderi“; iz tog okružja potječu i svjetski uspješni izvođači poput The Smithsa, Radioheada i Nirvane.

Mnogi će reći da današnji svijet sve više počinje sličiti oživotvorenju najmračnijih distopijskih vizija. Stoga se ideje neovisnosti – kao i navike zbližavanja publike u koncertnim ritualima, gdje se publika makar na dva sata masovno i svjesno isključuje iz „realnoga“ svijeta oblikujući alternativni, vlastiti – sada čine dragocjenijima no ikad prije. Ili, kako bi to Jura Stublić rekao u vlastitoj urbanoj mini fantaziji: „Zamisli život u ritmu muzike za ples... zamisli život drugačiji od ovog!“